Profesorica ponudila je odlazak s jednim zgodnim dečkom na ponovno ispitivanje djece u Rovinju. Prihvatila sam i drugi dan našla se s njim. Sjela sam se u auto odostraga jer je ispred bila cura tog dečka i razmišljala si i dalje kako sam dobila poruku prekida. “Koji biser može takvo nešto poslati putem poruke? Šta mi nije mogao reći u lice? Ne kužim ga. Jednostavno ga ne kužim.” misli su koje su mi se vrtjele po glavi dok su u autu dvoje ispred mene pričali o svojim nekim problemima. Testiranje je odlično prošlo. Djeca su bila vesela i dobro mi je došlo druženje s njima.

Tjedan dana nakon famoznog prekida porukom, Pero slavio je rođendan i pozvao sve s faksa na slavlje na otvorenom. Družbina se okupila, ali ne u cjelini. Prvo malo čavrljanja o profesorima, pa o događajima u gradu pa naravno, slijedilo je ogovoranje onih kojih nije bilo. Tipično za uobičajeno društvo je blebetati o onima kojih nema, o onima koji se ne mogu braniti u tom trenutku, o onima koji su drugačiji od njih. Meni je to bilo pomalo dosadno. Žudila sam za zanimljivim razgovorima o mogućnostima koje se nude za napredovanje, kako upoznavanjem biti osoba tako usvajanjem novih znanja. Na moju sreću bili su dvije zanimljive Perove prijatelja i prijatelj iz susjedne zemlje koji su svojom pričom i načinom razmišljanja bili zaista drugačiji od ostalih. Upustila sam se u razgovoru s njima. Bilo mi je baš ugodno sve dok se nije pojavio bijeli Yugo s Perovim prijateljem čudnog pogleda, Denisom i naravno, Želimirom. Bijes popenjao mi se iz nosa u mozak. Nisam više bila ja. Htjela sam napraviti jedan pravi pravcati knockout. Dignuti se i samo šakom ga opalit, ali ipak, kako nisam fizički agresivan tip, bijes je iskoristio moju darovitost riječima. Ne znam što sam mu rekla, no više nisam bila jedina bijesna. Odjednom stvorila se u meni potreba za WC-om. Kako ga nije bilo, jedino što mi je preostalo je šumica. Cure, kako su me vidjele da krećem prema šumi, skočile su i rekle da idu sa mnom. Mislila sam da i one trebaju u stilu tipične ženske složnosti kad jedna kaže da treba, njih deset krenu. Tražila sam mrak i čučnula se. Odjednom nogu mi je dotaknula nečija ruka. Odmah sam zavrištila, a one su poskočile kao Ninja kornjače i potukle luđaka iz šume. Tek kasnije su mi objasnile kako se taj luđak šeta šumom žedan za malo golog mesa. Više nikad nisam išla u mraku u tu šumu. Vratile smo se. Želimira više nije bilo kao ni pola grupice i Pero je rekao da i mi idemo doma. Bilo nas je par u autu. Mislila sam kako će mene prvu vozit doma, no opet sam bila zadnja. Kad se zaustavio, eksplodirao je plač. Nisam mogla sve držati u sebi i pričala sam i pričala o Želimiru, a Pero je mijenjao boju od posve bijele do ljutite crvene kao na predavanjima, crven ala feferončić. Drugi dan ujutro Pero nije htio pričati sa mnom. Bilo mi je čudno. 

Drugi dan, spremila sam se za Pulu. Kao svaki student, pribavila sve što mi treba u frižideru svojih roditelja i otišla na bus. Ana mi je posudila maju svoje mame koja mi se jako sviđala i htjela sam da me Želimir vidi u njoj. Kad sam došla u stan, počela sam se spremati, no, javio mi je kako mu je prijatelj koji studira u Italiji još tu večer u Puli i da idu na večeru pa da će doći do mene drugi dan. Bila sam malkice ljuta. Em, što sam se već spremila, em, što me nije pozvao da idem s njim, em, što volim jesti.

Drugi dan na faksu dobila sam novi zanimljiv zadatak. Trebala sam napraviti istraživanje o znanju osnovnoškolaca stranih jezika u nižim razredima. Bila sam uzbuđena. Rad s djecom me oduvijek privlačio. Profesorica nam je zadala škole i termine. Moj je bio rano ujutro, što znači da sam se trebala dići još ranije, dakle, trebala sam i prije otići spavati. Želimir mi je javio kako će doći po mene u 9 sati navečer. Ok. Bilo je vrijeme biranja. Spavati ili družiti se sa Želimirom. Naravno, odabrala sam drugu varijantu.

Tu je večer bio jako romantičan. Odveo me na posebno mjesto gdje smo mogli uživati u šumu mora. On se sjeo na kamenčiće i posjeo me na sebe. Držao me zagrljenu dok smo zajedno uživali u pogledu na mjesec koji se topio u moru i slušali more kako tiho pjeva. Sve je bilo magično. Slušala sam otkucaje njegovog srca, dok je lagani povjetarac milovao moje lice. Odjednom, svjetlo drugog auta omelo je i pomelo svu romantiku. Neumorno stajanje tog svijetla poguralo nas je na promjenu plana. Sjeli smo u auto i otišli dalje. Želimir je postao malo nervozan. Počeo me ispitivati o mom vikendu, pa je naznačio kako ne moram baš izlaziti. Meni je u tom trenutku izlazak značio druženje s prijateljicama koje sam viđala sve rjeđe. Počela sam uspoređivati s činjenicom da on svoje prijatelje viđa svaki dan skoro. I bla – bla – bla – bla – bla. Nastala je glupa svađa da gluplja ne može biti. Ja sam prestala pričati, on se počeo crveniti u licu. Trebao nam je netko s hladnim šićem vode. Kako tog nekog nije bilo, rekla sam mu da me pusti 100 metara dalje od stana što ga je još više užarilo. Ja sam počela s tipičnim ženskim kvocanjem o tome kako u vezi trebaju biti dvoje, kako se ti dvoje trebaju razumijeti i bla- bla – bla – bla. Ono što svaki pripadnik muškog spola obožava. Oluja prije PMS-a. Želimir je samo slušao kao preplašeni dečkić na kojeg se dere mama. Mi žene, ponekad, ne znamo što činimo tim jadnim bićima. Toliko sam bila van sebe radi njegovog nepovjerenja da kad izlazim da se ne treba bojati da ću biti s nekim drugim da mu to nisam mogla objasniti. U tom trenutku riječi nisu dolazile. Nisam ni slutila što se zbiva u njegovoj glavi.

Sutradan, otišla sam testirati djecu u školi. Nisam poznavala ni svoje kolegice ni djecu pa ni školu. No, sve u svemu dobro je prošlo. Djeca su bila vesela, dobro su prihvatila sadržaj i bilo je zadovoljstvo raditi s njima. Kako sam imala popodne predavanje, ostala sam u gradu i upoznala bolje kolegice s faksa s kojima sam provodila istraživanje, te usput srela Pereta i otišla s njim na predavanje. Usred predavanja dobila sam poruku od Želimira. Pisalo je: “Gotovo je”. Bila sam u šoku. Kao da mi je netko uzeo svu krv koju sam tada imala u sebi. Bila sam totalno van sebe. Išla sam ga zvat da vidim što je, da rašćistimo. Nije se javljao. Nakon što je završilo predavanje, išla sam u stan i ispričala Steli. Rekla mi je kako je došao ujutro i da je zvonio, ali mu ona nije htjela otvoriti vrata – nisu se baš podnosili. Kako mu nije otvorila vrata, a dan prije mu nisam stigla reć kako me neće biti doma radi istraživanja, bacio je moju knjigu kroz poštanski sandučić i otišao.

Nisam mogla ni jesti ni piti. Samo sam sjedila u krevetu i gledala u televizor kao tele u šarena vrata. Pokušala sam ga još koji put nazvat, ali ništa. Onda sam mu poslala dugometražnu poruku s kojom je stvarno onda imao razlog reći da je gotovo. Takve odgovore bolje je ne slati dok smo ljuti jer onda ljutnja priča umjesto nas, a mi toga nismo svjesni, pa nisam ni ja bila. Nitko me do tog trenutka nije pustio putem sms poruke. 

Vodiš me tamo

gdje još nitko nitko nije.

Čudan osjećaj se

u meni

iz dana u dan

stvara.

Moje oči gledaju

iste stvari

no vide nešto drugo.

To me straši

jer još u meni diše

ona navika stara.

Promjena se budi

jer je tvoja svjetlost snažna.

Osjećam se čudno

kao da mi se i tijelo mijenja,

kao da se u meni nešto svađa.

Neovisno o strahu

i dalje te pratim

jer znam da se na kraju

mračnog i hladnog tunela

krije tvoja topla svjetlost

puna ljubavi i topline

nekog tko se uvijek za mene

brine.

Želimir je bio još pod dozom ljutnje od dana prije, ali i pod presingom ispita. Dala sam im kolače i dok je Luka fino pojeo i šalio se, Želimir je bacao bombe na mene kako mi je kolač suh i kako nije dobar. I odjednom, kad je vidio da mi je raspoleženje palo radi njegovih negativnih komentara, vratila mu se dobra volja. Stela je sjajila pogledavajući Luku sa strane. Osmijeh bio je priljepljen na njenom licu. Želimir me iznenadio prije svog odlaska s poljupcem i zagrljajem. Bilo mi je čudno što me prvo na neki način “tuče” komentarima, a onda me mazi. Drugi dan čuli smo se telefon. Opet je bio s Lukom i učili su za ispit. Pričao mi je kako sam se dojmila Luki i kako me pozdravlja. Kako mi je bila Stela blizu i kako sam znala da ću ju to podići još malo gore, rekla sam joj kako ju Luka pozdravlja. Želimir se smijao na telefonu, no meni je bilo važno da je moja prijateljica vesela bar na nekoliko minuta. Stanje u stanu vratilo se u harmoniju. 

Onda se pobudila moja strana zafrkavanja. Naime, meni kad osoba priraste srcu jednostavno ju počnem slatko zafrkavati na način da ne razumije baš odmah ili uopće ne razumije. Pa tako i Želimir morao je proći tu turturu. U jednoj zgodi kad je bio kod mene, rekla sam mu da mi pogleda leđa jer da imam simetrične madeže. Ni pet ni šest, išao je provjeriti i začudio se “Stvarno! A što to znači?!”. To je bila čista provokacija za nekog poput mene tko se voli šaliti i jednostavno morala sam uhvatiti priliku da ga zezam i što je najbolje u cijeloj priči, uspjela sam. Rekla sam mu kako su osobe sa simetričnim madežima u biti jako pametne osobe. Kad zafrkavam izgledam tako iskreno da nije mogao skužiti da ga zafrkavam i zamolio me da mu pogledam madeže. To je možda bilo extra naivno od njega, ali dao mi je znak da je to naivna i draga osoba pa sam ga upravo zbog toga zavoljela.
Želimir je bio stvarno drag dečko. Toliko naivan, toliko spontan da ništa nije mogao prikriti pa čak i kada je to htio. Pokušao je u nekoliko navrata i malo lagati, ali bi mu njegova iskrena narav to sprečavala.

Dolazio je često kod mene, no meni nikad nije bilo dosta. Htjela sam ga vidjet svaki dan, barem na 5 minuta. Tek toliko da ga vidim, da vidim da je dobro.

Jednu večer, Stela došla je iz WC-a i rekla kako imamo ogromnog pauka u stanu koji ju je jako zastrašio. Prema njenom opisu bio je velik kao njena ruka koja je bila duplo veća od moje. Kako nikad nisam podnosila ni male pauke tako mi ni ovaj nije bio simpatičan. Sakrila sam se ispod deke i nisam mogla spavati. Nos je bio stalno ispod deke, no, oči provjeravale su stanje u sobi. Po danu, situacija je bila još komičnija. U kupatilu nisam mogla ništa obavljati bez straha da mi pauk ne zaskoči. U glavi stvorila se slika o ogromnoj tarantoli. Stela otišla je kod svoje none, a kod mene došla je u goste Žaklina. Nakon predavanja uzele smo si pizzu i došle u stan. Pauk je još uvijek bio tamo. Osjećala se u zraku njegova prisutnost. I jedna i druga bile smo u strahu od pauka. Zvala sam Želimira. Nakon nekoliko poziva, rekao mi je da je zaglavio na poslu. Odjednom stvorila se snaga. Bile smo skupa u nevolji i trebale smo to riješiti. Ili pauk ili mi. Udružile smo snage i postale jače te čekale ga spremne s metlom i velikom Stelinom papučom. Pojavio se. Nije se ni on mogao više skrivati. Iznenadio nas je svojom veličinom. Od ultra velike tarantole radilo se 3.5 cm veličine. No, velik ili malen morale smo to riješiti. Papuča nije bila od neke pomoći. Uzela sam svoj lak za kosu i ošamutila ga. Počeo je plesati sav ošamućen. I onda sam vidjela Žaklinu s krvoločnim pogledom. Nikad ju dotad nisam vidjela takvom. Sa štapom metle ubijala je tog pauka pa čak i onda kad više nije pokazivao znakove života. Začudila me. Bacile smo ostatke jadnoga pauka i izašle. Vani srele smo Denisa, Želimirovog prijatelja i Gorana, čijeg se imena tada nisam sjećala pa sam iskoristila dobru staru taktiku “upoznaj ga s prijateljicom i slušaj što će reći” no, samo je promrmljao i od buke nisam čula. Dakle, taktika baš i nije bila uspješna. Malo kasnije začudila sam što je jedan od blizanaca s kojim sam išla u razred za vrijeme osnovne škole u Puli. Došao je do mene i pitao ako me može počastiti pivom. Zanimao me njegov razlog zašto je u Puli i dogodovštine iz Poreča. Pričao mi je o tome kako nam je jedan od kolega završio u ludnici radi kemikalija koje je udisao prilikom rada s bojama za ličenje. Bilo mi je drago vidjet starog poznanika, no, nedostajao mi je Želimir. Ubrzo išle smo doma. Par dana kasnije, Želimir mi je onako tiho došapnuo da se u biti boji paukova. To mi je bilo jedno od najslađih ispovijedanja koje sam čula dotad.

promatraš me sa strane

dok uživam u tvom

promatranju.

Ti velik, ja mala

vodiš me prema naprijed

dok te pratim u

vođenju.

Ti velik, ja mala

slušaš me pozorno

dok se radujem tvom

slušanju.

Ti velik, ja mala

poklanjaš mi pljesak

dok se nadahnjujem tvom

poklanjanju.

Ti velik, ja mala

sjediš pokraj mene

dok smirujem se u tvom

pričanju.

Ti velik, ja mala

gledaš me sa svojim visokim pogledom

dok se smijem s veseljem tvom

gledanju.