Počela su druženja sa Žaklinom i Arturom. Postali smo stalan trio uvijek prisutan na predavanjima, pa “htio ili ne htio” bila sam stalno s njima. Arturo kolikogod da je ponekad imao glupe izjave koje bi pronašao na netu, bio je dobra pratnja, osim u trenucima kad ga hormoni ne bi prali. Žaklinu i mene su toliko zabavljale njegove izjave da bi si pričale o tim glupostima i po putu za doma koji je bio uvijek poprilično dug budući da smo putovale busom. Sve više družila sam sa Žaklinom, a sa Stelom je suživot postao sve teži, možda jer joj u podsvjesti nisam mogla oprostiti što mu onaj dan nije otvorila vrata. Sve mi je počelo smetati od zgorenog tostera, od širom otvorenih prozora kad nikog nije bilo doma, do njenih priča. Nisam ju mogla gledat, nisam ju mogla slušat. Plan da idemo živjet sve tri zajedno pao je u vodu. Bio je već šesti mjesec i počeli su i ispiti tako da nisam više imala vremena za tugovanja. Bacila sam se na učenje jer sam se morala riješiti ispita. Kile i kile čokolade i vodu te laganu hranu s bazom pašte imala sam svaki dan na meniju. Puno briga sve odjednom. Jedini način opuštanja bio mi je chat, odnosno neobavezajuća komunikacija. Igrom slučaja, potrefio mi se jedan od kolega od Želimira. Mislila sam da je to Goran i dopisivala sam se s njim u nadi da saznam kako imaju ispite, kako im ide i možda ako je Želimir dobro. No, ispostavilo se kako to nije Goran, već zgodan lik kojeg sam na proljeće komentirala s Tanjom. Stvarno zanimljiv lik s kojim sam se odmah skompala. Postali smo mail prijatelji koji su se stalno dogovarali za jutarnju kavu prije ispita pa bi te kave na kraju uvijek popila s Arturom kojeg bi srela negdje usput. S online frendom ostala sam uvijek samo online. Pisali bi si o ispitima, o događajima po Istri i to bi bilo to. Drugi način s kojim bi se odmarala od učenja bili bi izlasci. S curama proslavila sam neke događaje, Bile smo čak i na muškom striptizu di mi je bilo jako dosadno gledati u napumpane dečke s počupanim obrvama pa sam se zabavljala gledajući mušku publiku u velikom broju. Bilo je više muške nacije nego ženske. Začuđujuće. U tom periodu, zvao bi me Riječanin na kućni da vidi kako sam, te da me obavijesti o svom radu u skladištu voća. Dogovorila sam se s njim da me može tu i tamo nazvati s normalnim razgovorom s time da me ne smije zafrkavati više s anonimnim pozivima i sličnim ceremonijama. Htjela sam na neki način zaštiti svoje doma jer bi se radi tih poziva budili noću u brizi da se nije nešto dogodilo. Ponekad ga ne bi ni slušala. Samo bi koristila razumni odgovor “AHA” i obavljala druge stvari po kući. Moji doma bi se smijali kad bi me vidjeli da uz slušalicu pospremam ručnike ili slažem neke stvari. Bio bi im smiješan upravo moj stalni “Aha”, a Riječanin bi ga pričao i pričao i pričao, stalno jedno te isto. Čula bi samo kad bi rekao da mora ići, onda bi ga što prije pozdravila. Jedan dan bilo mi je ponuđeno da budem hostesa na jednom partyu. Taman dva dana prije ispita. Trebalo mi je malo odmora pa sam otišla. Nije mi bilo ugodno u minici i kratkom topiću nuditi ljudima koktele sve dok nije došlo moje društvo. Onda sam se počela zabavljati. Srela sam i onog blizanca koji mi je spominjao uvijek svoju bivšu curu. Počeli smo pričati i opustili se u razgovor. Poljubio me. No, ja sam se zablokirala. Ovog puta sam ja njemu pričala o Želimiru. Bili smo smiješni jedan drugome. On o svojoj bivšoj, ja o svom bivšem. Baš smo se našli tu večer. Došao je njegov brat do nas i mislio je kako se nešto zanimljivo zbiva jer nas nije bilo nekih sat vremena. Bilo je to sat vremena priče o bivšima. Od te večeri mi je taj blizanac postao jedan od dragih poznanika s kojim sam uvijek voljela popričati, ali samo to. Ubrzo sam riješila sve ispite. U mjesec dana dala sam ih baš sve i čak postigla odličan prosjek. Ubrzo našla sam i posao na štandu, a izlasci postali su svakidašnji. Rijetki su bili dani kad bi ostala doma. Ana si je u tom periodu napokon našla dečka, u biti on nju, i zapostavila me totalno. Javila bi se jednom u 20 dana. Vrtjela mi se stalno njena izjava kako ću ja nju zapostaviti radi Želimira te trud s kojim sam gledala zadovoljiti obje strane, da se ne bi netko slučajno osjećao zapostavljenim. Napokon jednom da je izašla i to je sama dala prijedlog. Išle smo prije na pijaču u grad. Mobitel joj je bio stalno u ruci. Vodila sam fini monolog u prekrasnom ambijentu ispunjenom zelenilom trave, te plavetnilom mora i bjelinom kamena. Bilo mi je “hih” jako zanimljivo. Kasnije otišle smo do beach bara. Tamo je opet mobitel bio extra aktivan. No, na sreću imala sam zabavljača. Marko, onaj zgodan student kineziologije. Prvo su nam on i njegova banda ponudili da probamo shutterse koje su si naručili. Probale smo svaka gutalj i počele se crvenjeti više od tih shuttersa. Kasnije su nam rekli kako imaju 80% alkohola u sebi. Nama je gutalj bio više nego dovoljan. Odjednom su nam lica bila fino rumena. Marko je ostao bez cigareta i nije znao koga pitat. Okrenula sam se, nasmiješila i pitala zbunjenog Talijana da mi da jednu cigaretu. Nije mi mogao odoljeti. Dao mi je zadnju u kutiji. Opet sam se nasmiješila, rekla hvala i dala Marku. Marko je bio posve oduševljen, Talijan, hm, pa i ne baš. Malo me mrsko gledao, ali nije me bilo briga. Moj prijatelj dobio je ono što je želio. Zafrkavali smo se cijelo vrijeme sve dok me nije prolio. Bila sam mokra i smrdjela sam po tuđoj pijači. Uuu.. to mi je bio vrhunac večeri. Prolio me po mom omiljenom bijelom topiću. No, onda mi se Marko definitivno prilijepio sa škužom da me osuši, da mu je neugodno, ali niti jednom nije rekao oprosti već me stiskao k sebi. Nitko drugi mi nije mogao doći blizu od njega. Ubrzo smo nakon toga otišle doma. Ljeto je sve više huktalo. Radila sam na štandu pokraj plaže. Bilo mi je super. Prodavala sam na otvorenom. Je da sam bila pokraj ceste, ali s druge strane buhtala je šuma kroz koju je prodirao svježi zrak mora. Sunce je pičilo dok smo imali najviše prometa. Stranci su se gomilali sa svih strana. Ponekad od gužve i velikog štanda nisam znala da mi je glava. Radila sam pokraj mora, a rijetko kad bi stigla ići na more od silnog posla. No, kakogod da teško bilo, uz šeficu, šefa i kolegicu, imala sam uvijek dobru atmosferu. Uživala sam promatrajući ljude, njihova kretanja, komuniciranja pa i navike. Svakakvi likovi dolazili su nam na štand, od domaćih ljudi do stranaca. Među njima bio je i lik koji mi se duži niz godina prije faksa sviđao. Dolazio mi je svaki dan na štand kupovati najjeftinije cigarete. Bilo mi je čudno da baš svaki dan kupuje po kutiju jer nikad nisam primjećivala da toliko puno puši. Šefica bi mi govorila da dolazi radi mene i smijala bi se stalno, dok se meni u glavi vrtjela činjenica da taj lik puno puši. To mi se nije sviđalo. Druga stavka koja mi se nije sviđala je da je bio škrt. Dok bi mi Talijani koji su inače teški s napojnicama puštali od 2 do 20 kuna, ovaj lik je uvijek dolazio s krupnim novcem i čekao sve dok mu ne bi vratila do zadnje lipe. Ma bar jednom da je, reda radi, pustio bar jednu kunu. Šefica bi me zafrkavala da je to škuža da ostane više u mom društvo. U mojoj glavi bila je činjenica da je škrt jer je bar jednom mogao pustiti bar tu jednu kunu čisto iz pristojnosti. Treća stavka koja mi se nije sviđala bila je činjenica da ima curu. “Šta mi rompivaš škatole kad imaš nju kojoj možeš rompivati?”. Četvrta stavka koja mi se nije sviđala je ta da bi se uvijek odlučio pričati sa mnom baš one dane kada se nisam stigla srediti, kada bi došla, praktički, ravno iz kreveta na posao rano ujutro ili s mora popodne. Od svih mogućih dana, baš je znao odabrati prave trenutke. Ne onda kad sam bila dobre volje, sva sređena i nasmijana, ne. One dane kada bi se skrivala iz polica, kada bi stavila naočale da se ne bi vidjeli podočnjaci, kada mi kosa ne bi stajala po mojoj želji. Kolikogod da me intrigirao radi ovih činjenica, nikad nismo uspostavili konkretno dobru komunikaciju pa smo ostali na livelu poznanika. Moja šefica bila je strašna. Obožavala sam ju. Koliko bi me neke dane gurala da si nekog nađem i prestanem razmišljati na Želimira, toliko bi mi druge dana govorila kako je dobro to što sam sama i da to nikako ne mijenjam. Ljeto ukrasilo se ponovnim boravkom rodbine kod nas pa sam u više prilika uzela moju sestričnu sa sobom vani. Jednu večer potrefilo se da smo same u beach baru. Srele smo Kikija, mog starog jako dobrog prijatelja. To je jedan od onih koji će proći svu Ameriku kako bi došli po tebe samo da ti ne pokisneš. Mali milijun puta vozio me iz škole i u školu samo kako ne bi pokisnula. Kad mi je nešto trebalo uvijek je bio to. U njegovoj blizini osjećala sam se baš voljenom. No, ja mu nikad nisam mogla uzvratit. Prikazala bi mu poštovanje, no više od toga nisam mu mogla dati. I tu večer bio je jako drag. Upoznao se s mojom sestričnom, pobrinuo se da nam ništa ne zafali. Tu večer baš nisam htjela pričati o Želimiru. Htjela sam se opustiti sa svojom sestričnom i prijateljima. Dok smo čekale da nam Kiki donese pijaču. Ubacila su nam se dva lika. Jedan kao da je “pao s mendule” iliti fraza “lik ajd bok”, dok je drugi bio simpatičan. Čak smo se u jednom dijelu razgovora nadmetale koja će imati privilegiju pričati više s njim. Zvao se Joža. Prvo se predstavio kao polu Slovenac, polu Istrijan, dok je poslije proizašlo da je polu Makedonac i polu Istrijan. Završavao je fakultet i bavio se nekretninama u Istri. Bio je jako drag u priči. Pitao me možemo li prošetati malo. Pustila sam sestričnu u ugodnom društvu i otišla prošetati. Pričao mi je o svojoj obitelji, ponajviše o sestri s kojom je ostao živjeti u Sloveniju dok su mu se roditelji preselili u Hrvatsku. Bilo je lijepo slušati dragog dečka sjedeći na klupici i gledajući daleko u more dok je mjesec nadgledavao cijelu situaciju. U romantičnoj atmosferi multinacionalan Joža, uhvatio me za glavu s obje ruke i poljubio. Taman kad se upustio, ja sam se zamrznula. To nije bilo Želimir i jednostavno nisam mogla dalje. Bilo mi je neugodno. Odmaknula sam se i nastavila pričati, te se lagano usmjerila prema sestrični jer ju nisam mogla ostaviti “dugo” samu. Izvukla sam se. Joža me ispitivao o mojim tjednim planovima, a ja bi se opet izvlačila s maglovitim odgovorima: “Ne znam. Radim skoro cijeli dan sutra, a za drugi tjedan ne znam. Moram se družit sa sestričnom. Ne znam kad ide doma. ” i sve dalje s popularnim “Ne znam”. On je i dalje, usprkos svih ne znam, gledao opušteno prema meni. Bilo mi je jako neugodno. Uhh. Moja sestrična se sprijateljila s Kikijem, a tko ne bi s njim. On je osoba koja će nasmijati svakoga. Bilo je već vrijeme za ići doma i Kiki nas je odbacio svojim autom. Dva dana kasnije, moja sestrična otišla je doma, a ja sam izašla s Nadiom u isti beach bar. Bilo je jako puno ljudi, a nama su se priljepili dva dosadna stranca. Bili su baš kao Stanlio & Olio. Kako po priči tako i po izgledu. U jednom trenutku, vidjela sam Jožu u daljini. Brže bolje sakrila sam se da me ne vidi. Nadia nije imala pojma što se zbiva. Mobitel mi je svijetlio. Bili su to Jožetovi pozivi. Bilo me sram pa sam koristila gužvu. Kolikogod da ti gužva može biti naporna, u takvim situacijama, kada se želiš sakrit jako je korisna. Čak i ako odgovaraš na mobitel, toliko je glasna skupina da ništa ne čuješ. U onom trenutku meni je to bila spas. Druge dane Joža me zvao na sladoled, no, ja sam stvarno morala raditi jer je počela špica sezone. Prolazili su dani. Uživala sam družeći se sa svojim prijateljicama. Išle bi šetati, plesati, na more. Baš prava uživancija. Tog sam ljeta uspjela dobiti i lijepu bojicu radeći stalno na suncu. Jedina mana bila je ta što su mi ostali tragovi od majica, hlača i japanka. No, s time sam bar mogla dokazati da sam dobila bojicu. Baš mi je bilo dobro. Šetale smo stalno po gradu. Iako smo znale svaki detalj grada, bio nam je gušt šetati naprijed- nazad i promatrati ljude. Jednom prilikom sam se posve začudila. Na Rivi prošao je on… on… on… onaj zgodan stranac iz Pule koji mi neobjašnjivo privlačio. Ostala sam iznenađena. Osmijeh prštio mi je na licu. Nisam mogla doći sebi. Prošao je na brzinu, no ostavio je trag. Išla sam kroz gužvu da vidim ako ću ga opet vidjeti, ali ništa. Zaustavili su nas Talijani s kojima se Nadia dogovarala za daljnje izlaske prije njenog odlaska u Švedsku dok sam si ja razmišljala gdje je nestao taj dečko. Kako sam radila na upadljivom mjestu u gradu, svako toliko prošao bi koji drag poznanik pozdraviti me. Moja šefica i njen muž bili su zaintrigirani zašto me ti poznanici dolaze stalno pozdravljati i koji od njih je moj dečko. Kad sam objasnili šefici da nemam dečka i da mislim još na svog bivšeg, odmah sam dobila motivacijski govor kako sam mlada i kako trebam uživati te da se opustim malo. I prvom prilikom, poslušala sam ju. Odmah kako nam je na štand naletjela skupina pomalo izgubljenih, ali ekstremno simpatičnih Talijana u šali ponudila sam pomoć kod večernjeg obilaska grada. Šefica me je onda počela opominjati kako sam luda, kako se moram čuvati, kako su to stranci, no, ja sam već znala što mi je bilo činiti. Zvala sam prijateljice i dogovorila se da idu sa mnom. Bili su jako simpatični. Najzgodniji zvao se Alberto i kroz razgovor ubrzo mi se prilijepio. No, bilo mi je drago jer je bio stvarno zanimljiv dečko. Bio je šest godina stariji od mene, no kroz razgovor nije se primjećivala razlika. Uskoro sam saznala podosta o njemu. Bio je politolog koji je radio kako novinar za jednu ekonomsku firmu u Italiji. Dogovorili smo se za drugu večer da ćemo se naći ponovno. Drugo jutro, došao je na štand tražiti me. Moja šefica uhvatila je u međuvremenu priliku da uspostavi i ona komunikaciju s njim, pokupila je kontakte za izletovanje i prodala mu nekoliko para surferica koje mu nisu trebale. Potvrdili smo dogovor i našli se navečer. Šetali smo zajedno po cijelom gradu. Punih 5 sati pričali smo o svemu, o glazbi, sportu, politici, znanosti… ama baš o svemu. Šetajući gradom, posjetila sam svoje prijateljice koje su radila. On je išao kao vjeran pas za mnom. Bio je stalno uz mene što mi je u jednom trenutku i dobro došlo jer kako sam krivo stala da njega nije bilo da me pridrži, poljubila bi doslovce pod. Ana je bila oduševljena kad je vidjela odnos koji ima sa mnom i već me riječima počela pakirati za Italiju. Sjeli smo se kasnije na klupicu i dok je mjesec stvarao atmosferu osvjetljavajući more, poljubio me. Ja sam se tada ohladila. To nije bio Želimir, a u mislima pojavio se opet Želimir. Trudila sam se ne misliti o njemu, ali trikotrik pojavio se. Nisam ništa spominjala Albertu. Kako je bilo kasno, rekla sam da moram doma jer sam drugi dan radila ujutro. Pao je dogovor za dan poslije. Bio je stvarno zanimljiv dečko i stvarno sam ga htjela vidjeti i dan poslije jer sam uživala pričajući s njim. U stvarno kratko vrijeme, zavoljela sam ga kao prijatelja. No, njemu nisam bila samo to. Drugi dan, bio mu je zadnji dan u Istri. Ponovno smo šetali i pričali dugo u noć. Ispričao mi je sve o svojim bivšim vezama pa sam i ja njemu o Želimiru kako me pustio putem sms poruke i kako mi ni onda nije bilo jasno zašto je to napravio putem poruke te o Riječaninu koji me doslovce maltretirao sa svojim pozivima i porukama. Uvijek bi počele prijateljski no kasnije bi bile totalno ne adekvatne, sa seksualnim asocijacijama koji nikako nisu bile primjerene. Alberto bi me na to potapšao i smirio riječima kako će sve biti uredu. Te večeri teško se odvojio od mene. Nije ništa gurao kao neki. Bio je posve pristojan i drag. Kako mi je bilo hladno jer sam imala kratke rukave, dao mi je svoju majcu i pustio za uspomenu. Morala sam i ja njemu nešto dati. Jedino što sam tada imala pod ruku bio je moj labelo od čokolade. Njemu je to bilo dovoljno. Pozdravili smo se uz naznaku da ostajemo u kontaktu. Nazvao me i kad sam došla doma da provjeri ako sam sretno stigla. Drugi dan, radi kasnog sata, skoro da sam zaspala za na posao. Brzo sam se spremila i trčala kako ne bi zakasnila. Mobitel ostao je doma. Kad sam se vratila, iznenadila sam se porukom. Pisalo “Alo mačko, kako si?”. Prvo što me iznenadilo bilo je da mi je poruku poslao Želimir, drugo što me iznenadilo je da mi je napisao “mačko”.. nešto što si po njegovom načinu pričanja nikad ne bi očekivala. Bila sam toliko iznenađena da sam šefici bila čudna. Kad sam joj rekla šta je bilo, njeno objašnjenje bilo je da je sve radi Talijana: “Oni ti to nanjuše!”. Počeli smo se dopisivati s nekoliko poruka tu i tamo.
