Prolazili su dani kako sam sebe uvjeravala pričajući drugima da je Želimir budala, kako je bolje da je završilo tako brzo, kako ionako nismo jedno za drugo i dok sam uvjeravala sebe, stvorio se u biti veliki točak praznine u meni. Falila mi je ta budala, no nisam si htjela priznati.
Profesorica ponudila je odlazak s jednim zgodnim dečkom na ponovno ispitivanje djece u Rovinju. Prihvatila sam i drugi dan našla se s njim. Sjela sam se u auto odostraga jer je ispred bila cura tog dečka i razmišljala si i dalje kako sam dobila poruku prekida. “Koji biser može takvo nešto poslati putem poruke? Šta mi nije mogao reći u lice? Ne kužim ga. Jednostavno ga ne kužim.” misli su koje su mi se vrtjele po glavi dok su u autu dvoje ispred mene pričali o svojim nekim problemima. Testiranje je odlično prošlo. Djeca su bila vesela i dobro mi je došlo druženje s njima.
Tjedan dana nakon famoznog prekida porukom, Pero slavio je rođendan i pozvao sve s faksa na slavlje na otvorenom. Družbina se okupila, ali ne u cjelini. Prvo malo čavrljanja o profesorima, pa o događajima u gradu pa naravno, slijedilo je ogovoranje onih kojih nije bilo. Tipično za uobičajeno društvo je blebetati o onima kojih nema, o onima koji se ne mogu braniti u tom trenutku, o onima koji su drugačiji od njih. Meni je to bilo pomalo dosadno. Žudila sam za zanimljivim razgovorima o mogućnostima koje se nude za napredovanje, kako upoznavanjem biti osoba tako usvajanjem novih znanja. Na moju sreću bili su dvije zanimljive Perove prijatelja i prijatelj iz susjedne zemlje koji su svojom pričom i načinom razmišljanja bili zaista drugačiji od ostalih. Upustila sam se u razgovoru s njima. Bilo mi je baš ugodno sve dok se nije pojavio bijeli Yugo s Perovim prijateljem čudnog pogleda, Denisom i naravno, Želimirom. Bijes popenjao mi se iz nosa u mozak. Nisam više bila ja. Htjela sam napraviti jedan pravi pravcati knockout. Dignuti se i samo šakom ga opalit, ali ipak, kako nisam fizički agresivan tip, bijes je iskoristio moju darovitost riječima. Ne znam što sam mu rekla, no više nisam bila jedina bijesna. Odjednom stvorila se u meni potreba za WC-om. Kako ga nije bilo, jedino što mi je preostalo je šumica. Cure, kako su me vidjele da krećem prema šumi, skočile su i rekle da idu sa mnom. Mislila sam da i one trebaju u stilu tipične ženske složnosti kad jedna kaže da treba, njih deset krenu. Tražila sam mrak i čučnula se. Odjednom nogu mi je dotaknula nečija ruka. Odmah sam zavrištila, a one su poskočile kao Ninja kornjače i potukle luđaka iz šume. Tek kasnije su mi objasnile kako se taj luđak šeta šumom žedan za malo golog mesa. Više nikad nisam išla u mraku u tu šumu. Vratile smo se. Želimira više nije bilo kao ni pola grupice i Pero je rekao da i mi idemo doma. Bilo nas je par u autu. Mislila sam kako će mene prvu vozit doma, no opet sam bila zadnja. Kad se zaustavio, eksplodirao je plač. Nisam mogla sve držati u sebi i pričala sam i pričala o Želimiru, a Pero je mijenjao boju od posve bijele do ljutite crvene kao na predavanjima, crven ala feferončić. Drugi dan ujutro Pero nije htio pričati sa mnom. Bilo mi je čudno.
