Došlo je vrijeme ponovnog odlaska doma. Prijateljice već su čekale da idemo van, samo pojavio se problem – s kojom skupinom izaći. Odabrala sam Anu i Elu. Izašle smo u Vrsar, u malen kafić uvijek pun ljudima. Što je prostor manji, što se ljudi više stišću, kao da je svima slađi. Uobičajeni bili su tamo. No, nama bilo je samo bitno dobro se zajedno rasplesati i popričati uz stalnu zafrkanciju. Bili su i stalni dosadnjakovići koji bi se jednostavno priljepili. No, uspjele bi se kao i uvijek riješiti ih se. Na moje čudo, izašla je Stela sa skupinom njenog bivšeg dečka. Prispojilo se društvo i odjednom četvrtina kafića bilo je upravo naše društvo. Srela sam i starog prijatelja još od davnih dana s njegovim društvom gdje je bio i Marko, zgodan student kineziologije koji mi je još od srednjoškolskih dana bio zanimljiv. Marko mi je neprestano dobacivao svoje smiješne dosjetke. Bio je zaista smiješan i zgodan dečko, te podosta ugodno društvo. No, meni je u mislima bio Želimir i jedva sam čekala da se vratim u Pulu. Veliko društvo odlučilo je promijeniti malo okolinu i prebaciti se u Poreč, u još jedan još manji kafić gdje se osjećao duh elitnog društva. Čim smo ušli, zaposjeli smo naš stol i nastavili se zabavljati uz pjesmu. Stela je tu večer bila podosta vesela dok je Ana bila malkice nervozna budući da joj se u društvu pokušao uvući pod kožu jedan od prijatelja, a na šanku konobario je onaj kojeg je zaista htjela. Meni si priljepio priljepak. Baš tako. Osjećala sam se prvo kao štap za kojeg primaju striptizete po mošama s kojima je lik plesao pokraj mene drmajući svoju stražnjicu lijevo i desno po mojoj nozi. Došlo mi je da ga opalim kako bi to Boban načinio s nogometnom loptom, no baš u tom trenu je nestao. Nije mi preostalo drugo nego smijati s Elom i Anom glede te situacije. Uživale smo družeći se zajedno jer je jedino ta subotnja večer bila mogućnost da se vidimo. One s poslom, ja s faksom, obaveza po obaveza, za društvo bilo je sve manje vremena. Kao ping pong loptica, vratio se dancer. Ovog puta iza mojih leđa. Išao je od gore prema dolje, pa od dolje prema gore. Pravi disco maniac. Nismo se mogle prestat smijati. I kad mislila da sam se riješila tog uz stajalište nemara, došao je drugi. Ne mogu reć da je bio isti, no moj stav je bio jednak. Totalno neutralan. Samo sam čekala da se maknu kako bi mogla pričati s Elom na miru. Bilo je teško, ali na kraju sam uspjela. Barem na 5 minuta.
Drugi dan, spremila sam se za Pulu. Kao svaki student, pribavila sve što mi treba u frižideru svojih roditelja i otišla na bus. Ana mi je posudila maju svoje mame koja mi se jako sviđala i htjela sam da me Želimir vidi u njoj. Kad sam došla u stan, počela sam se spremati, no, javio mi je kako mu je prijatelj koji studira u Italiji još tu večer u Puli i da idu na večeru pa da će doći do mene drugi dan. Bila sam malkice ljuta. Em, što sam se već spremila, em, što me nije pozvao da idem s njim, em, što volim jesti.
Drugi dan na faksu dobila sam novi zanimljiv zadatak. Trebala sam napraviti istraživanje o znanju osnovnoškolaca stranih jezika u nižim razredima. Bila sam uzbuđena. Rad s djecom me oduvijek privlačio. Profesorica nam je zadala škole i termine. Moj je bio rano ujutro, što znači da sam se trebala dići još ranije, dakle, trebala sam i prije otići spavati. Želimir mi je javio kako će doći po mene u 9 sati navečer. Ok. Bilo je vrijeme biranja. Spavati ili družiti se sa Želimirom. Naravno, odabrala sam drugu varijantu.
Tu je večer bio jako romantičan. Odveo me na posebno mjesto gdje smo mogli uživati u šumu mora. On se sjeo na kamenčiće i posjeo me na sebe. Držao me zagrljenu dok smo zajedno uživali u pogledu na mjesec koji se topio u moru i slušali more kako tiho pjeva. Sve je bilo magično. Slušala sam otkucaje njegovog srca, dok je lagani povjetarac milovao moje lice. Odjednom, svjetlo drugog auta omelo je i pomelo svu romantiku. Neumorno stajanje tog svijetla poguralo nas je na promjenu plana. Sjeli smo u auto i otišli dalje. Želimir je postao malo nervozan. Počeo me ispitivati o mom vikendu, pa je naznačio kako ne moram baš izlaziti. Meni je u tom trenutku izlazak značio druženje s prijateljicama koje sam viđala sve rjeđe. Počela sam uspoređivati s činjenicom da on svoje prijatelje viđa svaki dan skoro. I bla – bla – bla – bla – bla. Nastala je glupa svađa da gluplja ne može biti. Ja sam prestala pričati, on se počeo crveniti u licu. Trebao nam je netko s hladnim šićem vode. Kako tog nekog nije bilo, rekla sam mu da me pusti 100 metara dalje od stana što ga je još više užarilo. Ja sam počela s tipičnim ženskim kvocanjem o tome kako u vezi trebaju biti dvoje, kako se ti dvoje trebaju razumijeti i bla- bla – bla – bla. Ono što svaki pripadnik muškog spola obožava. Oluja prije PMS-a. Želimir je samo slušao kao preplašeni dečkić na kojeg se dere mama. Mi žene, ponekad, ne znamo što činimo tim jadnim bićima. Toliko sam bila van sebe radi njegovog nepovjerenja da kad izlazim da se ne treba bojati da ću biti s nekim drugim da mu to nisam mogla objasniti. U tom trenutku riječi nisu dolazile. Nisam ni slutila što se zbiva u njegovoj glavi.
Sutradan, otišla sam testirati djecu u školi. Nisam poznavala ni svoje kolegice ni djecu pa ni školu. No, sve u svemu dobro je prošlo. Djeca su bila vesela, dobro su prihvatila sadržaj i bilo je zadovoljstvo raditi s njima. Kako sam imala popodne predavanje, ostala sam u gradu i upoznala bolje kolegice s faksa s kojima sam provodila istraživanje, te usput srela Pereta i otišla s njim na predavanje. Usred predavanja dobila sam poruku od Želimira. Pisalo je: “Gotovo je”. Bila sam u šoku. Kao da mi je netko uzeo svu krv koju sam tada imala u sebi. Bila sam totalno van sebe. Išla sam ga zvat da vidim što je, da rašćistimo. Nije se javljao. Nakon što je završilo predavanje, išla sam u stan i ispričala Steli. Rekla mi je kako je došao ujutro i da je zvonio, ali mu ona nije htjela otvoriti vrata – nisu se baš podnosili. Kako mu nije otvorila vrata, a dan prije mu nisam stigla reć kako me neće biti doma radi istraživanja, bacio je moju knjigu kroz poštanski sandučić i otišao.
Nisam mogla ni jesti ni piti. Samo sam sjedila u krevetu i gledala u televizor kao tele u šarena vrata. Pokušala sam ga još koji put nazvat, ali ništa. Onda sam mu poslala dugometražnu poruku s kojom je stvarno onda imao razlog reći da je gotovo. Takve odgovore bolje je ne slati dok smo ljuti jer onda ljutnja priča umjesto nas, a mi toga nismo svjesni, pa nisam ni ja bila. Nitko me do tog trenutka nije pustio putem sms poruke.
